A choir that has long since ceased to exist meets on stage. Nothing happens. Silence. And then, very quietly, someone begins to sing. Memories surface—of songs, mountains, and the sea. A group forms into a polyphonic choir. But how does community arise? And how do we reinvent traditions?

In KLAPA, Patricija Katica Bronić moves between performance and concert. Using the singing styles of the Dalmatian klapa (English: “club”) and the Swiss yodeling style Zäuerle, she initiates a performative dialogue between cultures and people.

Na pozornici se susreće zbor koji odavno više ne postoji. Ništa se ne događa. Tišina. Od jednom, vrlo tiho, netko počne pjevati. Uspomene se pojavljaju – na pjesme, planine i more. 
Grupa se formira u polifoni zbor. Ali kako nastaje zajednica? I kako možemo izumiti nove tradicije?

U ovom radu Patricija Katica Bronić kreće se između performansa i koncerta. Između klape i švicarske jodlačke pjesme Zäuerle, započinje performativni dijalog između kultura i ljudi.

Aftertalk after the performance on 11.12.25